Da bi živio u ovoj pravoj ravnoteži, koju je jedino Isus znao naći, neprestano pazi da izbjegavaš dvostruku opasnost ravnodušnosti i prepuštanja. Budeš li se previše držao na udaljenosti od svijeta, tvoj život više neće biti monaški, budeš li mu pak previše blizu i previše sukladan s njim, bit će to još manje. S jedne strane, moraš odbiti svijet kao što je pisano: nemoj ljubiti ni svijet ni ono što je u svijetu. S druge strane, moraš ljubiti svijet, kao što isti apostol piše: onaj tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, neće znati ljubiti Boga kojega ne vidi. Boga koji je toliko ljubio svijet da mu je dao svoga jedinoga Sina! Ako se ti, dakle, odvojiš od svijeta, neka to ne bude zato da bi ga osudio, nego zato da svijet bude spašen po Kristu kojem se ti pridružuješ tamo gdje je on. Samo velika ljubav može podnijeti pravedan prezir prema svijetu. Samo zato da bi ga lakše našao i služio mu u Bogu, ti smiješ napustiti svijet i odvojiti se od njega. Nikad nećeš prestati učiti ljubiti!

Naposljetku, nemoj zaboraviti da je zajednica u kojoj živiš privilegirani djelić svemira u kojem ti se valja smjestiti. Neka tvoj samostan, dakle, prvi bude ono mjesto u svijetu na kojem se živi i dijeli ljubav, gostoljubivost, radost, posao, žar, zahvaljivanje, mir. To isto znači biti u svijetu, naći i objaviti Boga u srcu svijeta, u pronađenom sjećanju na njegovu prvotnu ljepotu i u radosnoj anticipaciji njegove buduće sreće. U pustinji gradskoga svijeta, neka tvoj samostan bude oaza mira, molitve i radosti. Epifanija Božje ljubavi.