Znaš vrlo dobro da se ne može prigrliti monaški život ako se ne napusti sve što je drago kako bi se moglo tražiti mjesta tišine, živjeti vrijeme samoće, brinuti se samo o Božjim stvarima. Misli na to da time što ga napuštaš možda još više služiš svijetu, jer ga svojim životom podsjećaš na njegov konačni smisao, njegovu krajnju zahtjevnost, i pružaš mu oslonac u svojoj molitvi. Korisno mu je da se nazivaš beskorisnim. Svijetu su potrebni monasi koji ga napuštaju da bi mu bili službenici zabrinutosti i znakovi pitanja.

Još dublje, u srcu Boga koji je stvorio, otkupio i toliko ljubio svijet, naći ćeš sav svemir. Ne možeš, dakle, biti bliže svijetu nego živeći trajno u prisutnosti Stvoritelja svijeta.

U neizmjernom crkvenom tijelu i u velikoj monaškoj obitelji, živi svoju vlastitu karizmu u komplementarnosti: radujući se najprije što drugi na drukčiji način žive svoju uključenost u svijet i odvojenost od njega; prihvaćajući ponizno, nadalje, svoje granice koliko u blizini toliko u udaljenosti od svijeta. Iskustvo, život i Duh će ti malo pomalo reći koja je vlastita boja tvoje osobite karizme i osobno bogatstvo tvoje duhovnosti Jeruzalema. Možda će to biti prije svega u odvajanju? Nije li upravo to križ?