Tome te uči cijela generacija tvojih prethodnika: monasi su uvijek znali biti blizu, ostajući na razdaljini, solidarni, a da nisu gubili od svoje samoće, osjetljivi za potrebe ljudi, brinući se istovremeno jedino o Bogu. Ovisno o stoljećima, događanjima, civilizacijama, baveći se samo Božjim stvarima, monasi su znali stoljećima davati svoj doprinos djelu svijeta… Po njihovu primjeru valja ti otkriti ravnotežu svoga života, ravnotežu između neizbježnog odvajanja i nužnog zajedništva. Valja ti istinski i radikalno izbjegavati duh svijeta, ostajući utjelovljen u njemu. Ujediniti u sebi istodobno Martu i Mariju.

Ne sakraliziraj povlačenje od svijeta, vjerujući da će ti susret s Bogom i posvećenje biti osigurani samom krepošću izolacije ili samoće. Na to te strogo upozoravaju čak i sveti monasi, čak i sveti pustinjaci. Pustinja i povlačenje daleko od uobičajenoga svijeta sami po sebi nisu milosti nego tek sredstva: moguće je cijeli svijet unijeti u život samoće kao i živjeti doista sam pred Samim, s Bogom u srcu svakidašnjeg svijeta. Nikad se, dakle, nemoj boriti za kanonizaciju oblika, nego pravu bitku vjere vodi u najvećim dubinama svoga srca. Vjera je ona koja ti omogućuje da izdržiš: ne uzoholi se, radije strahuj i ostani u stanju u kojem te je zatekao poziv Božji.