“Sveti je monah onaj koji je sa svijetom u svojoj pustinji i u pustinji kada je u svijetu.”

Traganje za Bogom, jedinim potrebnim, ide preko čovjeka, jer čovjek je slika Božja, Tijelo Krisovo je Hram Duha. U ovom svijetu u kojem sve prolazi, jedino Bog dostaje; no Bog je sam sišao u svijet kamo je i nas smjestio. Nasljedujući Krista, čiji je život išao protiv duha svijeta i bio utjelovljenje u srca svakidašnje stvarnosti svijeta, tvoje te monaško zvanje, pozivajući te da ga slijediš i da mu služiš, zove da tražiš lice Božje tamo gdje jesi: usred svijeta, da i ti vodiš istu borbu kao i on. Kad postaješ monah i monahinja Isus ne traži od tebe da se povučeš iz svijeta, nego da se čuvaš Zloga. Kao što je Otac poslao Isusa u svijet, tako sada šalje i tebe. Takva je Oporuka Sina Božjega koji je postao čovjekom.

Međutim, ne možeš tražiti Boga i potpuno se ostvariti ako se ne čuvaš svijeta čije obličje prolazi, koristeći se njime kao da se ne koristiš. Ako smo Božji ne možemo u isto vrijeme biti i od svijeta. U tom je smislu rečeno: prijateljstvo prema svijetu neprijateljstvo je prema Bogu; i: ako netko ljubi svijet, ljubav Očeva nije u njemu. Jer sav je svijet pod vlašću Zloga. Ne možeš služiti dvama svjetovima istovremeno. Stoga te je Krist upozorio da te ovo nužno odvajanje od svijeta može dovesti sve do protivština, nerazumijevanja, možda i odbacivanja. Da ste od svijeta, svijet bi vas volio. No budući da niste od svijeta, budući da vas je moj izbor izdvojio iz njega, svijet vas mrzi. “Sjećajte se riječi koju sam vam rekao; nije sluga veći od svoga gospodara.” Vlastito tvom monaškom životu ostaje, dakle, bijeg od svijeta. Bijeg od duha svijeta, ali unutar stvarnosti svijeta.

Sva tvoja monaška zahtjevnost sastojat će se, dakle, u tome da se čuvaš svijeta, ne prekidajući sve veze s njim; da se uključiš u njega, ne razvodnjavajući se u njemu. Sudit će ti se po toj dvostrukoj zapovijedi ljubavi. “Jedan od najdelikatnijih zadataka monaha sastoji se u tome da skladno povezuju prisutnost svijeta i nenavezanost na svijet; potrebno je i jedno i drugo da bi bili znak Kraljevstva, što od njih očekuju i Crkva i sam svijet.” Neka tvoj skroviti život, dakle, ne bude mračan. Poput Isusa iz Nazareta, živi ga pred Bogom i pred ljudima ne pretvarajući svoju odvojenost u prezir, svoje povlačenje u zaborav, svoju samoću u mizantropiju. “Naprotiv, sve što činite, činite bez mrmljanja i oklijevanja da budete besprijekorni i čisti, neporočna djeca Božja, usred `nastranoga i pokvarenog naraštaja` u kojem svijetlite kao zvijezde u svemiru, čvrsto držeći Riječ Života. “Tvoja blizina Bogu nije razmjerna tvojem udaljavanju od sinova Božjih, nego otvaranju tvoga srca Bogu. Ljubav će te, a ne mržnja razlikovati od svijeta. Zato ne skreći nikada prema čangrizavom asketizmu, samozadovoljnom preziranju svijeta, mrgodnoj samoći, što čine takozvani “zloćudni monasi”.

Tome te uči cijela generacija tvojih prethodnika: monasi su uvijek znali biti blizu, ostajući na razdaljini, solidarni, a da nisu gubili od svoje samoće, osjetljivi za potrebe ljudi, brinući se istovremeno jedino o Bogu. Ovisno o stoljećima, događanjima, civilizacijama, baveći se samo Božjim stvarima, monasi su znali stoljećima davati svoj doprinos djelu svijeta… Po njihovu primjeru valja ti otkriti ravnotežu svoga života, ravnotežu između neizbježnog odvajanja i nužnog zajedništva. Valja ti istinski i radikalno izbjegavati duh svijeta, ostajući utjelovljen u njemu. Ujediniti u sebi istodobno Martu i Mariju.

Ne sakraliziraj povlačenje od svijeta, vjerujući da će ti susret s Bogom i posvećenje biti osigurani samom krepošću izolacije ili samoće. Na to te strogo upozoravaju čak i sveti monasi, čak i sveti pustinjaci. Pustinja i povlačenje daleko od uobičajenoga svijeta sami po sebi nisu milosti nego tek sredstva: moguće je cijeli svijet unijeti u život samoće kao i živjeti doista sam pred Samim, s Bogom u srcu svakidašnjeg svijeta. Nikad se, dakle, nemoj boriti za kanonizaciju oblika, nego pravu bitku vjere vodi u najvećim dubinama svoga srca. Vjera je ona koja ti omogućuje da izdržiš: ne uzoholi se, radije strahuj i ostani u stanju u kojem te je zatekao poziv Božji.

Znaš vrlo dobro da se ne može prigrliti monaški život ako se ne napusti sve što je drago kako bi se moglo tražiti mjesta tišine, živjeti vrijeme samoće, brinuti se samo o Božjim stvarima. Misli na to da time što ga napuštaš možda još više služiš svijetu, jer ga svojim životom podsjećaš na njegov konačni smisao, njegovu krajnju zahtjevnost, i pružaš mu oslonac u svojoj molitvi. Korisno mu je da se nazivaš beskorisnim. Svijetu su potrebni monasi koji ga napuštaju da bi mu bili službenici zabrinutosti i znakovi pitanja.

Još dublje, u srcu Boga koji je stvorio, otkupio i toliko ljubio svijet, naći ćeš sav svemir. Ne možeš, dakle, biti bliže svijetu nego živeći trajno u prisutnosti Stvoritelja svijeta.

U neizmjernom crkvenom tijelu i u velikoj monaškoj obitelji, živi svoju vlastitu karizmu u komplementarnosti: radujući se najprije što drugi na drukčiji način žive svoju uključenost u svijet i odvojenost od njega; prihvaćajući ponizno, nadalje, svoje granice koliko u blizini toliko u udaljenosti od svijeta. Iskustvo, život i Duh će ti malo pomalo reći koja je vlastita boja tvoje osobite karizme i osobno bogatstvo tvoje duhovnosti Jeruzalema. Možda će to biti prije svega u odvajanju? Nije li upravo to križ?

Da bi živio u ovoj pravoj ravnoteži, koju je jedino Isus znao naći, neprestano pazi da izbjegavaš dvostruku opasnost ravnodušnosti i prepuštanja. Budeš li se previše držao na udaljenosti od svijeta, tvoj život više neće biti monaški, budeš li mu pak previše blizu i previše sukladan s njim, bit će to još manje. S jedne strane, moraš odbiti svijet kao što je pisano: nemoj ljubiti ni svijet ni ono što je u svijetu. S druge strane, moraš ljubiti svijet, kao što isti apostol piše: onaj tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, neće znati ljubiti Boga kojega ne vidi. Boga koji je toliko ljubio svijet da mu je dao svoga jedinoga Sina! Ako se ti, dakle, odvojiš od svijeta, neka to ne bude zato da bi ga osudio, nego zato da svijet bude spašen po Kristu kojem se ti pridružuješ tamo gdje je on. Samo velika ljubav može podnijeti pravedan prezir prema svijetu. Samo zato da bi ga lakše našao i služio mu u Bogu, ti smiješ napustiti svijet i odvojiti se od njega. Nikad nećeš prestati učiti ljubiti!

Naposljetku, nemoj zaboraviti da je zajednica u kojoj živiš privilegirani djelić svemira u kojem ti se valja smjestiti. Neka tvoj samostan, dakle, prvi bude ono mjesto u svijetu na kojem se živi i dijeli ljubav, gostoljubivost, radost, posao, žar, zahvaljivanje, mir. To isto znači biti u svijetu, naći i objaviti Boga u srcu svijeta, u pronađenom sjećanju na njegovu prvotnu ljepotu i u radosnoj anticipaciji njegove buduće sreće. U pustinji gradskoga svijeta, neka tvoj samostan bude oaza mira, molitve i radosti. Epifanija Božje ljubavi.

Dvije su stvari u tradiciji pomogle monasima i monahinjama da se postave i označe svoju prisutnost i udaljenost u odnosu na svijet: klauzura i habit.

Nikakva zidana klauzura ne okružuje perimetar tvoje monaške egzistencije. Ne žali za onim za što se teško može dokazati da počiva na jednoj jedinoj riječi evanđelja. Na tebi je da oko svoga života izgradiš moralnu klauzuru. Odlučno čuvaj vrijeme i mjesta koja su predviđena za tvoju samoću s Bogom Samim ili za odvojenost s braćom samom.

Bdij nad svojim okom: svjetiljka je tijelu oko. Ako ti je oko zdravo, cijelo će ti tijelo biti u svjetlu, no ako ti je oko bolesno, cijelo će ti tijelo biti u mraku.

Bdij nad svojim usnama: neka Gospodin postavi stražu na tvojim ustima i neka bdije na vratima tvojih usana.

Bdij nad svojim rukama: ako ti je ruka prilika za grijeh, odsijeci je.

Bdij nad svojim koracima: ako ti je noga prilika za grijeh, odsijeci je.

Bdij nad svojim susretima: ne sjedaj s opakim, ne svraćaj k podlima.

Bdij nad svojim srcem: gdje ti je blago, tamo će ti biti i srce.

Obuci jedino oklop vjere i ljubavi, s kacigom nade spasenja. Tada se nećeš bojati imati za klauzuru grad jer taj će grad biti vječno nastanjen.

“Jeruzalem mora ostati otvoren, govori Bog, a ja ću biti za njega ognjeni zid koji će ga okruživati i njegova Slava usred njega.”

Da bi živio i označavao tu prisutnost i tu udaljenost, svoju pripadnost Bogu i svoju odvojenost od svijeta u svijetu, nosi monaški habit.

Oduvijek i posvuda, čak i izvan kršćanstva, monasi i monahinje imali su habit koji je prekrivao njihovu molitvu, svjedočio njihovo siromaštvo, označavao njihovo posvećenje i njihovu trajnu i potpunu pripadnost Gospodinu, izražavajući jednostavnost njihova života i njihovo zajedništvo osjećanja. Neka tako bude i za tebe. Ljubi taj simbol zajedništva s Ocima i prijenosa njihova duha, što ga tvoj život, na svoj način, i novi i stari, danas produžuje.

Ne pokušavaj, međutim, biti monaškiji od monaha, i kada ideš na posao, ako je potrebno, poput njih, u suglasnosti sa svojom zajednicom, obuci radnu odjeću. No u svim drugim prilikama nosi habit koji ti je dan.

S Istokom vjeruj da habit čini monaha. Sa Zapadom se spomeni da on nije jedini. Obuci svoje tijelo i odjeni svoje srce. Nastanjuj svoj habit. Kao monahe i monahinje habit nas sve podsjeća da smo posvećeni.

U liturgijskom habitu slavi božansku Liturgiju. U monaškom habitu slavi liturgiju stola, ćelije, kapitula, samostana. Sav tvoj život je liturgija.

Po njemu označuješ svoju pripadnost Kristu, da si njegov potpuno i zauvijek: Vi ste bili skupo otkupljeni! Da, mi smo mu prodani! No u ime Ljubavi. Monahinjo, ti si zaručnica Kristova. Monaše, ti si učenik Kristov. Svi vi, ustvari, koji ste bili kršteni u Krista, vi ste obukli Krista. “Vi ste moji svjedoci – riječ je Gospodnja – i sluge moje koje sam izabrao.” Znaš li svoj habit nositi bez stida i mrmljanja, bit će to za tebe put slobode, radosti, ulazak u Kristov Kenosis i put prema njegovoj Slavi.

Nemoj se bojati da ćeš izgledati žalono: radost je u pogledu.

Nemoj žaliti što ćeš ostati anoniman: Bog te zove da budeš svjedok.

Nemoj se bojati da ćeš provocirati: i vjernici i nevjernici očekuju od tebe odvažnost tiho i radosno izražene vjere.

Ako te preziru, znaj da su Krista prezirali prije tebe.

Nemoj se bojati da izgledaš jednolično ili drukčije: moda kojoj se svatko podlaže zapravo je imperijalistička i prevrtljiva. Nauči se slobodi!

Ovaj habit nisi sam izabrao, primio si ga: time te on otvara za siromaštvo i za poniznost. Predan ti je: time te otvara za poslušnost. Ne pridaj mu veću vrijednost nego što je ima, ali znaj da predstavlja provjeru budućih životno važnih odricanja na koja će te pozvati monaški život. Bog će te jednoga dana, kao Abrahama, tražiti ne samo da sve ostaviš, da hodaš pred njim, nego također da žrtvuješ svoga Izaka. Još se nisi do krvi odupro grijehu!

Odvojen od sviju i sjedinjen sa svima, kao monah ili monahinja, u srcu svijeta, zaodijeven njegovom ljepotom, pjevaj slavu svome Bogu!